Ivan je stajao ispred doma s torbom u ruci, prevelikom za njegova uska ramena.
Majka je stajala pored njega, stišćući rub svoje jakne kao da će je vjetar odnijeti ako je pusti. Suze su joj klizile niz lice, tihe, kao da se srami da ih itko vidi.
„Pazi se, sine“, rekla je, glas joj je pucao na pola riječi.
Ivan je gledao zgradu pred sobom — visoku, stranu, punu prozora iza kojih nije poznavao nijedno lice. Trebao bi biti uplašen. Ali nije bio. U njemu je nešto veselo poskakivalo, kao kad se kao dijete penjao na najviše drvo u selu samo da vidi što je iza brda.
Nije znao ni riječi slovenskog. Nije poznavao nikoga. Bio je najmanji dječak koji je toga dana stajao pred tim vratima. Ali bio je hrabar. Ili je barem tako mislio — a u tim godinama, to je često ista stvar.
„Bit će sve u redu, mama“, rekao je, i sam ne znajući odakle mu ta sigurnost.
Poljubila ga je u čelo, zadržala ga malo duže nego inače, kao da pamti taj trenutak za neka buduća, teža vremena.
Onda se okrenula i otišla, a Ivan je gledao za njom dok nije nestala iza ugla. Tek tada je osjetio prvu, malu, tihu grižnju u trbuhu.
Ali onda se okrenuo prema vratima doma, udahnuo, i ušao u svoj novi svijet.
